Podeljenost jednog dana na svetlost i tamu moglo bi se sagledati kao metafora jednoga zivota. Nista u njemu nije u potpunosti belo, isto tako nista nije u potpounosti ni crno. Kao sto posle noci dodje sunce , tako i u zivotu posle svake tuge dodje i nova radost. Neprekinuti ciklus, tocak koji zovemo sudbina koji se okrece sarajuci u tragovima zivota samo njemu znan trag. Gde su to suncana jutra i noci zvezdane koliko  zvezdica broje?

Savremeni nacin zivota, njegov tempo i brzina nametnuti su dolaskom nekih nama , do nedavno, nepoznatih vrednosti. Velika brzina kojom se zivi prouzrokovala je da je  i sam zivot postao instant. Instant ljubav, instant prijatelji, instant hrana, instant oscanja. Sve fino upakovano i lako dostupno samo za jednokratnu upotrebu.

 Svoj mir i duhovnu ravnotezu oduvek sam mogao naci na jednom dalekom mestu, sto bi se ono reklo na kraj sveta. Na onom malom delicu zemaljske kugle, gde je sve onako jos uvek kako je Bog naredio. Spontano, mirno, tiho, ususkano. Delic sveta koji se nalazi u nepreglednoj vojvodjanskoj ravnici, delic koji se zove porodicna kuca Marezi, od miloste sada u funkciji vikendice ili takozvane vikendaje.

 - Bas tog dana kada sam ga radjala na velikoj sobi smo stavljali prozor- secajuci se sa osmehom na licu pricala je moja baba Simona.

- E sad si mi sve objasnila- rekao sam kroz osmeh. Sad znam na koga smo mi ovako porodicno opiceni.

- Da, da,  tvog tatu je drmnula promaja na samom rodjenju.ha ha ha .

- Eto vidis da je promaja kriva za sve. Znaci ja sam jos dobro ispao od koga sam.

 Moja baka Simona krsna hercegovka dosla je u ove krajeve udajom 1936 god. Moj pradeda a njen otac , Gligor, poginuo je na samom pocetku prvog svetskog rata 1914 godine, na makedonsko-grckoj granici, kada je ona imala nepunih sest meseci. Njegov grob trazila je godinama ali nikada nije uspela da ga nadje. Jedina uspomena na oca otalo joj je devojacko prezime koje je sa ponosom nosila.

 - Proculo se da je dosao  da se zeni – sa toplinom je pricala o mom dedi.

- I jel bio lep, mislim jesi ga volela, kakav je bio ? – postavljao sam bezbroj pitanja zeleci sto vise da saznam o porodicnoj istoriji.

- A nije da nije. Visok, vitak, onako imalo se sta videti. Moja majka htela je da me uda za nekog rodjaka mog ocuha, a ja ga ocima nisam mogla videti.

- Pa kako ste se smuvali, mislim zaljubili.

- Gledali smo se mi onako na prelu. Ja mislim u sebi, ako me pita ja odoh za ovog. Dosadio mi hercegovacki krs, i suknene carape. Ja sam ti volela onako da se dogonim.

- Znaci Sico bila pomodarka.

- Imala sam jedan svileni sal i fine rukavice, spalim sibicu pa ogaravim obrve i kad krenem nedeljom u crkvu svi se okrecu zamnom koliko sam bila lepa.

- A jel se okrenuo i Luka?

- Jos pitas? Tvoj deda Luka jedne noci mi prisao hocu li za njega poci a ja ko iz topa rekla, vodi me odavde i na kraj sveta.

- Pa jesi znala gde ides , crna zeno?

- Cula sam o toj Vojvodini sve najlepse, kako mozes od svog rada zivet i kako mozes belog leba jesti , kako zemlje ima koliko ti oko ne moze ni sagledat. Spakujem se uvece i ujtru na voz i eto tako ti ja dodjem.

- Znaci Siki pobegulja hahahah skoci devojka.

 Deda Luka, po kome nosim i ime, a porodicna tradicija vec vise od deset kolena je, da se po dedi unuku da ime, iz hercegovine u Vojvodinu je dosao 1917 godine. Tu je sazreo, odrastao i sam stvorio neki novi obecani svet. Kada je bilo vreme za zenidbu odlucio se da uzme devojku iz svog kraja da sa njom radja porod i gradi buducnost.

 Buducnost koju joj je obecao bio je odlican marketinski trik. Napricao je deda Luka o kulama i gradovaima, a ona mlada i ne pokvarena poverovala i krenula.

 - Jes’ me zajeb’o . prico on da ima i kucu i imanje, kad mi dodjosmo a ono nista. Bilo vec kasno da se vracam, pa sta cu ostala al se nisam predala.

- Znavci deda uradio dobar marketing, mislim opalio stari dedo reklamu.

- Ma to med i mleko, kroz osmeh je rekla, al neljutim se ja. Bilo ga je milina gledati pa makar i suva hleba jela, nisam zalila.

 12.12.1936. vencali su se u maloj drvenoj ruskoj pravoslavnoj crkvi, obecavsi se na vecnu ljubav jedno drugome.

 - Prvu zimu smo prezimili tu u kuci sadasnjih Pernjeza, u sobici metar sa dva. Nikad se u zivotu nisam smrzla kao tada. Rekla sam sebi ne bila ti ziva i zdrava ako iducu zimu ovde docekala.

 Vec sa prvim zracima  prolecneg sunca podgrijala se i nada o ostvarenju obecanih snova. Baka Simona i deda Luka, poceli su da grade kucu. Umesto cigle pekli su cerpice, dobro poznatu vojvodjansku ciglu od zute zemlje i piljevine i gradili. Plecata i jaka radila je na svojoj kuci u koji je sa nestrpljenjem gledala kako raste iz dana u dan.

 Veliko bogatstvo moje bake , koje sam bas od nje i nasledio, jesu zlatne ruke. Sve sto se moglo nauciti za rad rukama njoj nije bilo strano. Nije razdvajala muske i zenske poslove. Sve sto moze da oblikuje i stvori deset prstiju ona je naucila. U njima je drzala nekoliko zanata i znala je , intuitivnio, sa onom ne pokvarenom seljackom mudroscu, da je znanje najvrednije blago na svetu i da vam ga niko nikada ne moze oduzeti.

 Pocetak drugog svetskog rata oterao ih je u izbeglistvo. Kuca im je oduzeta od strane hortijevaca a oni bez ijedne stvari primorani da beze spasavajuci gole zivote. Cetiri godine rata proveli su u Kasidolu dovijajuci se na razlicite nacine ne bi li prehranili njih i dvoje dece, moju tetku i mog tatu.

 - Luka ti je bio djavo, za sve ga je Bog stvorio. Voleo je da bekrija. Drzali smo u Kasidolu malu ilegalnu kafanu u kuci. Ustvari kockarnicu. Snasli smo se. Voleli ga ljudi ko da je rodjen tu. Ja ni u cem nisam oskudevala. Sve imala. Drzala pilice i prodavala na pijaci, pa menjala za mnogo toga. Snasli smo se uglavnom gladni nismo bili. Uz kratak predah da povuce dim cigarete koju je tek zapalila nastavila je pricu. Jedva sam cekala ovde da se vratim. Sunce me opet ogrijalo kad sam stala na svoj prag.

 Vojvodjanska jutra topla i mirisna po poljima zita, po suncokretima. Mirisna po cvetovima vocki u velikim bastama, mirisna po laganoj prasini okupanoj u rosi i umivenoj u toplini sunca obecavala su mnogo, bolje, vise.

 Osamnestog junskog dana 1948 jedna zvezda dobila je deda Lukino ime. Nedostatak inekcije penicilina, za koju je moja baka nudila jutro zemlje, ako je neko pribavi iz daleke Amerike, prekinula je snop porodicne svetlosti i odvela ga u vecnu tamu u ranim cetrdesetim zauvek.

 Sve ono sto su skucili i od cega su ziveli pocrkalo je od tuge za deset dana. Konj, krava, svinje, kokosi, guske i na kraju pas. Ostala je pusta velika avlija i kuca bez domacina. Ostao je premali moj otac da bi isti bio, ostala je tuzna trideset cetvorogodisnja udovica sa dvoje malo dece , sama da se bori sa zivotom kako ume.

 - Mi gladni nemas od cega ziveti. Ja ih ostavim onako malo same pa po ceo dan na njivi za jednu proju. Znala sam da moram, nije imao ko, pomoci niotkuda. Taman sto sam jednu svinju uspela da zakoljem i malo zita sklonim na tavan kad eto ti onih iz mesnog odbora. Kazu daj Simona svinju sto si juce klala.- lice joj se skupilo u grc. Krene on na tavan, dodje do pola skala a ja sekiru u ruku pa kazem- tu zastade da povuce jos jedan dim , duboko uzdahnu i nastavi. Ti ces se na tavan popeti, kazem ja njemu, al majcin sine sa njega sici neces. Od moje dece da uzimas bedo ljutska. Samo se ti penji, majci ziv dole neces. I on odusta, te ti se mi spasismo.

 - Hahaha kako si bila opasna. Pravi hajduk.

 Simona je bila vrlo religiozna. Kada su svi branili, kada su se svi stideli i odricali ona je crkvu I Boga postovala. Nikada nije prestala da slavi krnu slavu Marezijevih, Bozic, Uskrs i sve vazne praznike. Nedeljom nikada nije nista radila, petkom je obavezno postila. Najneznije sto sam ikada video od jedne zene bilo je to da je svaku svoju devojacku slavu obelezila, boljim ruckom. Kako je umela da kaze hiljadu muzeva mozes promeniti i slava al samo jednog oca i jednu slavut nositi.

Iako tako pobozna i veliki vernik, koja je svako vece pred spavanje sa molitvom tonula u san , bilo mi je cudno zasto svestenik nikada nije dolazio u nasu kucu.

 - Popurine, to je banda. Taman sto je Luka umro, a ja ostala mlada , lepa, dodje ti pop da mi sveti vodicu za Uskrs. Bio neki znalo se pola atara ima njegove dece. Kaze on meni da dodam zara iz peci za tamjan. Ja ti se sagnem nad onom peci kad on mene ustine da prostis za dupe.

- Bezobraznik.- kratko sam prokomentarisao.

- A ja ti onaj zarac u ruci pa sve po njemu. Tukla sam ga do pola ulice i sve mu po spisku i bradu i oca i majku. Tada sam rekla da mi kucni prag vise preci nece.  I tebe zaklinjem da kada umrem ne smete mi popa dovest.ja cu se povapirit da ga sve nogom oteram.

- E Sico, Sico neces ti ni znat.

 Sve mi je ovo ispricala sedeci pod kruskom u basti , na njenoj omiljenoj stolici, oslonjena na drsku od motike, dan pred moj osamnesti rodjendan. Iako propalih casica kukova, sa dve stake i motikom u ruci njena basta bila je najuredniji povrtnjak u celom selu sve dok je mogla u nju krociti.

 - Posto ja nemam nista da ti kupim evo, skidam ti ovaj prsten skojim me je tvoj deda vencao da imas ka