Kada bi u nekoliko reci pokusali da opisemo zivot tesko bi mogli da izaberemo one prave koje obuhvataju bas sve njegove segmente. Ponekad uzbidljiv, na tren monoton i dosadan, protkan nitima srece i tuge koji se u nejednakim intervalima preplicu od samog pocetka do kraja. Vecita borba da ostanemo na povrsini i plivamo do poslednjeg daha jeste ono iskonsko sto nas kroz njega vodi. Kako plovi zadnja barka i uzburkano more koliko uspe da je skrene sa pravog kursa?

 Zima kao pasivni deo godine, kada su sve aktivnosti smanjene, nekima i svedene na minimum donosi u srpskoj tradiciji, pravoslavnoj religiji, vreme za slavlja. Kako priroda utihne tako svecarski i slavski duh ozivi. Gust raspored proslava kao rezultat na prolece donosi povecan obim struka u najboljem slucaju.

 Ko bi jos mogao odoleti svim tim djakonijama kada je trpeza u pitanju? Jos samo jedan zalogaj, jos samo da se proba  novi specijalitet, kolac i zacas kajis mora da se popusti ili otkopca dugme na pantalonama kako bi se moglo disati.

 - Luka, Luka – cuo sam u daljini Micin glas.

- Mmmmm – buncao sam u polu snu.

- Luka budi se .

- Ha – trgao sam se u trenu. Ja malo zaspao.- trljao sam oci bunovan.

- Neka si. Oprala sam sve sude jos samo da postavim.

- Nemoj Mico, ja cu. Sramota.

- Ma Luka kakva sramota, malo si odmorio, nista nebrini ja cu sve zavrsiti.

 Gusta magla sakrila je pejzaz pred pogledom. Crne oranice sneno su spavale uvijene u snezni prekrivac, vesto  se skrivajuci, cekajuci prolece. Pod teskim djonovima skripao je sneg koji je padao nekoliko dana neprekidno. Ceo krajolik delovao je vise filmski, kao kulisa, nego stvarno.

 - Ja cu ga pitati sta da radim? –rekao sam Luni.

- Mislim da je to i najbolje – kratko je odgovorila.

 Sveti Nikola nasa krsna slava. Stajali smo zbunjeno oko sveze humke naseg oca – nemi. Prvo jutro od njegovog upokojenja. Dok je svestenik citao opelo i svetio grob , izmoreni od svega sto nam se desilo , kao hipnotisani gledali smo u drveni krst  zelevsi da nam se desi nesto neverovatno, da se probudimo i shvatimo da je ovo samo jedan kosmaran san.

 Kao jedini preostali Marezi znao sam da cu kad tad preuzeti krsnu slavu. Ni u najgorem ludilu nisam mogao da zamislim da ce to biti na ovaj nacin.

Naime moj tata umro je tri dana ranije 16. decembra posle teske bolesti i to na mojim rukama. Cinilo mi se , iako je napolju bio minus, da jos na njima osecam njegovu toplotu i poslednji trzaj pred izdisanje. Video sam njegove umorne oci koje su mutne ,na tren , zablistale sjajem olaksanja pre nego sto su zauvek ugasle.

 - Neka mu je vecna slava … cuo sam samo zavrsetak opela , trgnuvsi se.

- Oce zeleo bih sa vama nasamo da porazgovaram.

- Izvolite.

- Oce znate, danas je nasa krsna slava , znam da se ona nikada ne prekida, ja sam trebao danas da je preuzmem, ali nije prilika za slavlje. Sta da radim?

- Ti ces danas kao i svaki domacin obeleziti svoju krsnu slavu.

- Ali kako.

- Spremili ste rucak , za dace.

- Svakako.

- Kada dodjete kuci upalicete svecu, preseci slavski kolac i krenuti sve po redu.

- Oce, ja ni nemam slavski kolac.

- Imate hleba.

- Oce ne znam hocu li moci..

- Mocicete, morate. Vas otac je u carstvu nebeskom, tamo gde svi jednog dana cemo otici. On je na jednom boljem mestu. Na mestu gde prestaju sve ovozemaljske muke. Gde dusa nadje svoj mir. Zivot mora da se nastavi, uz postovanje na pokojnog, svevisnji se raduje zivotu, mi slavimo zivot, moramo gledati napred.

- A stolica i prevrnut tanjir? – zbunjeno sam pitao.

- Tanjir cete okrenuti kako valja i stolicu. Vi ste novi domacin. Srecna ti slava i da je u zdravlju slavis mnogo godina.

 Celim putem do kuce razmisljao sam o svestenikovim recima. Napamet mi je palo da je moj otac krsnu slavu kao domacin preuzo sa samo deset godina kada je moj deda iznenada umro. Meni je trideset, tri puta stariji nego on tada valjda cu moci, nisam vise dete.

 - Posto nemamo slavski kolac, Luna dodaj hleb – rekao sam sestri.

- Evo i vina.

 Pesekao sam kolac dok je ona polivala vino.

 - U ime oca i sina i svetoga duha… zatala je na tren.

  Redovno je pri presecanju kolaca koji smo uvek drzali moj otac i ja , moja draga tetka Rada na kraju govorila - gori otac od sina, posle cega bi se slatko zakikotila kako je i ovaj put uspela da doskoci svom bratu.

- Gori otac od sina – na kraju je Luna dodala.

 I dalje sam zbunjeno stajao drzeci svoju polovinu hleba nesvestan sta se uopste desava.

 - Srecna slava domacine, neka ti je dugovecna- led je probio moj krsteni kum. Hajde da se ruca.

 Skoro je bilo vec pet. Mica i ja rastrcali smo se da sve stignemo da postavimo pre nego sto dodje ostatak drustva.

Slavu sam iz porodicne kuce Marezijevih preneo u moj dom. Kao sto smo godinama ranije radili rucak pocinje tacno u podne za rodbinu i kumove , a u pet popodne za prijatelje.

 - Mico da nije bilo tebe ne znam sta bih.

- Ma Luka ne budi lud, sta ti je, moram nekako platiti rucak….

- Nisam ni osetio kad sam zaspao samo sam hteo pet minuta da se opustim i pripremim za drugu turu gostiju.

- Dobro, dobro duhovni, nego jesmo li sve stavili, jesmo. Odlicno.

 Zvuk zvona nije nas iznenadio znali smo ko je.

 - ‘ Ajde domacine po’itaj da otvoris onim gladnim alama , razvalice vrata- nasalila se mica

- Itam, itam.

 Kao hor pacica , cim sam otvorio vrata , pozeleli su mi srecnu slavu. Usledilo je uobicajno ljubljenje i darivanje.Popularni srpski forward ( srpski forward – slavski poklon sastavljen od cokolade, kafe i vina. Cokoladu i kafu zadrzis a vino prosledis na prvu sledecu slavu )

 - Kumice moja ja sam se za ovo spremala , nista nisam jela tri dana - veselo je uzviknula Didi.

- I ja – dodala je Nina.

- Prosle godine bila sam na pet slava ali kao kod tebe nigde se nisam najela. Jedva sam mogla posle tvoje na drugima i zalogaj da stavim u usta .

- Bilo nas je jos takvih- ubacio se u pricu i maki.

- To sto moja kumica spremi , pa to nema na svetu celom. Takvih djakonija toliko lepih kolaca, ma to je moja najbolja kuvarica. Boga mi pricala sam po celom gradu da boljeg domacina i obilnije trpeze u svom zivotu nisam videla.

- Jao Didi sta cu ako svi ti kojima si me hvalila nagrnu sada da se uvere u istinitost tvojih reci? – kroz osmeh sam je pitao.

- Nema sta nego koja.

- Nerazumem.

- Pa ja te hvalim, radim ti reklamu kako bi i tebe napokon udomila hahahahah.

- Moj PR-u hvala ti ali snaci cu se valjda ja i sam.

- Neka neka, pa vidite kako nam je lep, kako je sladak, kako zlatne ruke ima, treba da te zapadne neka bestija, ne! – kikotavo je pricala.

- Didi nema sanse da ces vise piti vina, nedam ti.

<