Put do pakla poplocan je najboljim namerama. Ma koliko nekada pazili u zivotu da postujemo sve moralne kodekse desi nam se da pogresimo. Nenamerne greske tesko se mogu osudjivati i stavljati se na teret, kad nisu isplanirane sa namerom da nekog povredimo ili ucinimo mu nazao. Splet zivotnih okolnosti sam nametne igru koju moramo igrati. Mozemo li totalno nesvesno postati slucajni gresnik i namerna ljubav koliko je svesna ?

 Uvek se trudim u zivotu da sto manje ljude povredjujem, mada sam odavno shvatio da je najlaksi put do toga istina. Mnogi nisu u stanju da joj pogledaju u lice a ja nisam u stanju da lazem i zaobilazim je. Po mojoj nesreci imam izuzetno pamcenje i namerno povredjivanje kod mene donese oprostaj ali nikako i zaborav. U stanju sam da godinama cekam slican trenutak i pokazem,  osobi koja me je povredila, kako je meni nekada bilo i koliko to ustvari boli.

 Mnogi kazu da sam osvetoljubiv, ja to shvatam vise kao pravdoljubiv i bezkompromisan.

 Decembar je vreme pocetka slavlja i priprema za ista u kojem ja imam jako puno obaveza. Kao dete radujem se novoj godini i kicenju jelke. Sav taj lazno-pravi sjaj ukrasa za mene predstavlja trenutak opustanja i mogucnost beskrajne slobode i leprsavosti koji me vraca u bezbriznost i detinstvo.

 I sa 32 godine, tada bez osude mogu potpuno da budem infantilan a da mi to neko ne zameri, mada bas me mnogo i ne zanima hoce li.

 - Potpisite ovde – rekao je postar iz brze dostave drzeci u ruci veliki paket.

- Jos nesto?

- Ne , sve je u redu.

 Na moju adresu stigla je ogromna kutija uvijena u najfiniji papir sa ogromnom masnom po sredini. Dobro sam znao od koga je i da ne nadjem u paketu poruku. Dekica.

 Dekicu sam upoznao na skoro egzotican nacin. Vrlo je moguce da je tog dana bila neka zesca planetarna havarija pa su se nasi putevi ukrstili.

 Od ciste dosade odlucio sam malo da se rekreiram i sa poslovnog puta iz Subotice vratim stopom. Imam para ali cisto da ubijem monotoniju i proverim vrednost na trzistu bataka.

 - Crkla da Bog da babetino odvratna – prokleo sam babu koja je upravo prolazeci autom pored mene evakuisala poprilicnu lokvu po mojim farmerkama.

- Da Bogda zavrsila na prvoj banderi. Uh, smejala se majci sa trofazne zice… besneo sam na lokalnom putu Subotica – Novi Sad.

 Proslo je skoro pola sata a niko da stane. Nisam se mnogo jedijo u ovim severnim (madjarskim) krajevima kako ih ja zovem, retko ko je hteo da stane.

 Ispred mene zaustavio se dugacki Mercedes karavan tamno plave boje. Mahinalno sam otvorio zadnja vrata i smestio se na  sediste, prednjeg suvozackog nije ni bilo, konstatovao sam po ulasku.

 - Dokle?-pitala me devojka ciji se pogled skrivao iza suncanih naocara.

- Idem do Novog Sada, pa dokle god stignem.

- Znaci do kraja.

- Super- ceo put u komadu pomislio sam.

 Vozila je iskusno, veoma precizno i opusteno. Ceo put slusali smo muziku ne progovorivsi vise ni rec. Pred sam ulazak u grad prva je progovorila.

 - Hocemo li na pice ?

 Ja ni danas ne znam jesam li tog dana bunika jeo ili su stvarno zvezde toliko bile u haosu ali uspeo sam da odgovorim.

 - Jebes pice, hajmo u zbunice!

Tek kad sam izgovorio ovu idiotsku recenicu shvatio sam koliki sam kreten  ali nije bilo povlacenja. Cutala je dok sam ja odgovor pokusao uzaludno da nadjem u retrovizuru u kome su me cekala samo stakla suncanih naocara.

 - Vazi, idemo u zbunice, samo da se sredim.

 Sve ovo pripisujem osamucenju ranim prolecnim suncem i toplotom tog sedmog maja koji je postao poseban. Tako smo otpoleceli nasu vezu, sasvim spontano i nepretenciozno desilo se da Amor posalje dve strele na planetu zemlju.

 - Luka ljubavi!- glasno je povikala Dekica cim me je ugledala.

- Cao mico.

- Jesi li spreman ..- veselo je cvrkutala.

- Ma sta ima da se spremam. Poneo sam samo najosnovnije.

- Ma da. Bice nam super. Jedva cekam.

 Nekoliko dana pre onesvestio sam se u sred lagane setnje gradom. Pregledom na koji me je odmah odvela, doktor je konstatovao da sam samo malo vise iscrpljen i da mi je potreban odmor. Uzrok moje iscrpljenosti bio je niz veoma losih dogadjaja u kratkom periodu  u kojima sam ja morao da se borim za zivote mojih najblizih a da pritom ne pokazem nimalo slabosti i ostanem uvek jak , snazan i nasmejan. Da budem oslonac koji nema pravo da popusti.

 - Kuda si krenula?- upitao sam iznenadjeno.

- Pa na godisnji.

- Cekaj al ovo nije put za tvoju vikendicu na Fruskoj gori.

- Sta brines valjda ja znam put.

- Cekaj , kuda mislis da ides okolo naokolo?

-  Rekla sam ti ne brini, ko je ovde vozac ja ili ti?- nasmejala se.

 Posle sat vremena voznje po mrkloj noci, gde ja uopste nisam mogao ni da predpostavim gde sam, stali smo pred osvetljenom staklenom zgradom.

 - Iznenadjenje!- povikala je veselo. Vodim te na more da se moja dusica odmori kako valja.

- Ali ja nemam ni… zbunjeno sam rekao shvativsi da se nalazim pred zgradom ajerodroma.

- Nista se ti ne sekiraj. To je moja briga.

 Dekicin tata imao je privatnu firmu  za uvoz kafe u kojoj je i ona radial. Pored predstavnistva u Novom sadu imali su i predstavnistvo u Podgorici. Poprilicno dobrog materijalnog stanja uvek se trudila da mi udovolji.Obasipala me je bezrazlozno poklonima da mi je postajalo neprijatno.Za godinu i malo jace koliko smo se vec zabavljali kupila mi je komplet novu garderobu, bezbroj poklona i jos hiljade sitnica. Dosao sam u fazu kada u izlogu radnje nisam vise smeo da kazem da mi se nesto svidja jer sam znao d ace me na sledecem sastanku darivati time.

 Na podgorickom aerodromu sacekao nas je auto njenog tate, mecka-naravno, koju smo dobili na raspolaganje. Odlucila je da me zbog umora sto manje voza pa je rezervisala aprtman u Petrovcu na moru.

 Sve sto mi je falilo od opreme, a skoro da nisam nista imao za novonastalu situaciju, kupila mi je ne gledajuci pri tom uopste cene. Jedino je bilo bitno da se to meni svidi.

 Petrovac jednom recju caroban. Mali, tih  mirisao je na more i borovinu. U mnogim trenutcima pomislio sam da to samo sanjam i da nije moguce da se to i meni u zivotu desava. Insistirala je da jedem nekoliko puta na dan, unosim dovoljno vitamina i sto vise spavam. Tretirala me kao dete, pazila i mazila svim svojim bicem.

 - Mico daj mi pare da odem po sok- rekao sam Dekici koja je dremuckala ispod suncobrana.

- Evo ti novcanik – dodala ga mi je neotvarajuci oci.

 Uljuljan od sunca, krenuo sam prema prvoj prodavnici. Zadnji dan naseg odmora nagovestavao je povratak u realni svet, cije sam probleme uspavao krocivsi u ovaj zemaljski raj.

 - Molim vas jednu koktu.

- Dva evra- rekao je neljubazni prodavac.

- Samo momenat da vidim imam li sitno.

 Otvorivsi pregradu za sitan novac iz nje je ispala mala fotografija. Plavokoso, plavooko dete odjednom me je prostrelilo pogledom sa parceta sjajnog papira. Uredno sam je vratio odakle je ispala, platio sok i otisao na plazu.

 - Dekice, jedno pitanje.- glas mi je bio vrlo ozbiljan.

- Reci.

- Cija ti je ovo slika u novcaniku?

- Koja slika?