Prolaznost vremena najcesce nas iznenadi, ne stignemo ni da se saberemo a godine prodju. Neretko jedini znakovi da je nesto proslo , a kao nemi svedoci , ostanu nam uspomene i nekada vrlo prijatni datumi koje pamtimo celog zivota. Deca smo uvek, bez obzira, koliko imamo godina kad imamo roditelje. Da li sam ja jos uvek dete , gde je moj tata a ko njegov sin?

 Hladan oktobar prosto ubija. Potajno sam se nadao miholjskom letu i onom divnom blazenstvu koje to sunce donosi. Ne secam se kad je zadnji put bio toliko hladan. Krenuo sam do prodavnice u jutarnju kupovinu. U postanskom sanducicu nasao sam poziv za kolektivnu izlozbu udruzenja, povodom desetogodisnjice postojanja, kome sam nekada pripadao.

 - Zanimljivo – prokomentarisao sam sebi u bradu.

 Iz tog udruzenja sam izasao davno, posto nije imalo nikakve perspektive. Radilo je na lokalnom nivou sto meni nikako nije odgovaralo. Kada sam poceo da se bavim slikanjem zeleo sam da to bude ne samo moja ljubav i hobi vec i nesto od cega mogu ponesto i zaraditi. Nisam bio nametljiv da idem po galerijama i darotekama i nudim slike, jos manje zainteresovan da iste prodajem na ulici. Zato sam  se i bio uclanio u ovo udruzenje, za koje sam odavno mislio da se ugasilo.

 - Dobro jutro komsija. -  rekla je moja omiljena prodavacica Nena.

- Dobro jutro, lepotice.

- Kada cemo piti kafu? – pitala me vrlo zainteresovano.

- Ja sam uvek na raspolaganju, kad god pozelis, pod uslovom da mi poziras za akt.

-Pa ovaj poziv cekam ceo zivot, bez 2x3 metra slike nista ne priznajem.-nasalila se

- To se podrazumeva.

 U povratku, mucila me misao da li uopste da ucestvujem u kolektivnoj izlozbi. Nisam imao neku novu dovrsenu sliku, a one koje ce biti uskoro gotove vec su bile unapred placenje.

 - Ma ko ce se bakcati sa ovima – pomislio sam u sebi. Sedi tu ‘de jesi i zaboravi ovu glupost.

 Spremio sam sebi dorucak i skuvao kafu, odlucio sam danas da napravim veliko spremanje stana.  Iako nisam neuredan imalo je nekih sitnica da se pobaca, a i prasina nije bas najadekvatniji materijal za crtanje.

Svakim danom sa istom kolicinom novca sve manje i manje donosim iz radnje, strasno kako je sve skupo samo ljudski zivot sve jeftiniji. Uzeo sam da pogledam racun, na cega sam ja toliko para potrosio. Gledao sam u cene i artikle i prosto je bilo neveratno, kao neka neslana sala.

Pogled mi je zavrsio na dnu racuna – zakucao sam. Sitnim skoro nevidljivim brojevima stajao mi je dobro poznati datum. Paralisao sam se u sekundi. U meni je svaki atom snage odumro- zaledio sam se. Taj dobro poznati datum, nekad rezervisan za srecu, sada je izazivao jezu.

Datum rodjena mog pokojnog oca. Oci su mi se secanjem i suzama napunile.

  Nije bilo ni trenutka dvoumljena. Imam kola, imam za benzin idem tati da upalim svecu, odnesem kolac i cvece. Spremio sam se za nekoliko sekundi. Imao sam samo njegovu sliku u glavi i nista drugo. U palacinkarnici koja se nalzi u mojoj zgradi kupio sam njegovu omiljenu poslasticu-palacinku, u cvecari uzeo saksuiju njegovog omiljenog cveca – bordo hrizantema i krenuo.

 Svi moji predci , po ocu, sahranjeni su u malom mestu na severu, pedesetak kilometara od Novog Sada. Sa tatine strane nemam ni jednog vise rodjaka, neracunajuci rodjenu sestru,  svi su sada nazalost na jednom mestu, jedni do drugih. Jedina sam osoba koja je ostala da nosi porodicno prezime i da podseca ljude da je nekada vrlo vesela i dobra porodica mog oca postojala.

 U autu koji mi je ostao od tate , aleko – moskvic, kome  ja i sestra od miloste tepamo ljuta masina ili mali sporcki tenkic, grabio sam kilometre puta vodjen zeljom da sto pre stignem. Kamene ploce koje su me cekale iako hladne, tmurne i bezlicne, bile su jedine koje mi mogu olaksati nemir i doneti spokoj.

 Malo groblje, usnulo u  tmurno oktobarsko jutro, delovalo je nekako svecano i ponosno u tisini koja je vladala. Prvo sam obisao :tetku, tecu, brata, dedu, baku i na kraju tatu. Cim sam poljubio sliku, zapalio mu svecu i cigaru, osetio sam olaksanje. Stajao sam nemo a slike su pocele da naviru.

 Godinama smo iznajmljivali zemlju koja nam je bila daleko za obradjivanje , u arendu. Nekom posleratnom komesaciju oduzeta nam je najbolje parce u samom mestu i dodeljeno novo 60 km odatle. Ziva  muka.

 -  Luka, cuo sam da je neko usao na nasu zemlju, a mene niko nista nije pitao. -rekao mi je tata.

Hteo sam da je izdam jednom coveku za plantazu krastavaca , al covek mi kaze bio tamo i video da je posadjen kukuruz. Moramo ici da vidimo o cemu se radi.

 - Nije problem, doci cu za pola sata pa idemo, spremi se dolazim brzo.

 Tata je bio spreman kao zapeta puska. Nije mu trebalo dvaput reci da sedne u kola, obozavao je da vozi, za razliku od mene, koji vozim samo kad moram. Nas dvojica totalne dve kontre cini mi se imali smo samo jednu zajednicku osobinu. Brzo planemo, izgrmimo se, ohladimo , posle nam mozes jahati po glavi, ostalih slicnosti tesko je bilo uociti.

 Drustvo nam je pravila i moja jedina tetka, iako zvanicno imam jos dve sa mamine strane, al ih nikad zbog njihove „topline“ i „paznje „ nisam racunao. Sto se ono kaze tetke resetke. Dusko Radovic je rekao parafraziracu da onaj ko nije imao tetku ne zna sta je to ljubav i pravo detinstvo. Ja sam imao ovu jednu koja je vredela za ostalih sto.

 U centru sela u kome nam je bila zemlja saznali smo da nam je njivu okupirao jedan vrlo nezgodan tip. Kako su ga opisali njegovi mestani vrlo pokvaren i drzak.

 - Sine moj, pre ces mu iscupati zub iz glave nego koji dinar – rekao mi je dekica kod koga sam se raspitivao.

- E iscupacu mu deko , sve do poslednje pare verujte mi.- rekao sam pun samopuzdanja.

- Srecno sinko a ako uspes, ti ces biti prvi.

 Imanje mog nezeljenog gosta bilo je ogromno. Mnogo masina, traktora, stoke koje je stekao mutnim radnjama.

 - Tetka ti cekaj u kolima idemo ja i tata.

- Mali nemoj se zajebavati, kazu da je lud.- rekao je tata zabrinuto.

- Nista ti ne brini, ti samo cuti, klimaj glavom a ja cu pricati.

 Ne mogu da kazem da mi je bas bilo svejedno, knedla se stegla, al sad nema nazad.

 - Dobar dan domacine. – mojim grlenim baritonom sam pozdravio momka u dvoristu.

- Dobar dan, izvolite.

- Reci mi jesi li ti gazda ovde? – upitao sam

- Tata je, u kuci je sada cu ga zvati. – rekao je zbunjeno i pomalo uplaseno.

 Za nekoliko trenutaka pred nama se pojavio mali, debeli, dlakavi gmaz, obucen samo u bele bokser gace, ceskajuci svoje genitalije. Prizor za povracanje.

 - Izvoli derane. Otegao je po bacvanski na cega mi se zeludac digao.

- Dobar dan, ja sam Luka. Dosao sam da se dogovorimo oko arende.

- Arende ?- pravio se nevest.

- Upali ste na moju zemlju pa sam dosao to da regulisemo.

- A da da , izvolte sedite.

 Blago je reci da je moj tata bio zapanjen mojom ostrinom. Faca mi je bila namontirana kao da cu poubijati pola sveta.

 - Zenoooooo- otego je opet lepotan. Imamo goste stavi kafu, moze?

- Moze , moze. Jedva je docekao moj tata.

- Ne moze. Presekao sam ja.

 Cupavi je pricao neke nebulozne price , koje ja nisam moga bas da slusam. U mom tati koji se odma upecao na foru, nasao je idealnog sagovornika. Vrlo brzo su skliznuli sa problema zbog kojeg smo dosli na pricu o nekim boljim vremenima, kafanama, zenama. Gmaz ga je motao oko malog prsta dok je temperatura u meni rasla.

 - Ovako, slusaj me covece, ja nisam klepnuo 100 kilometara da sa tobom ispijam kafu, i da sam imao nameru za to, nasao bi lepse drustvo. Hoces li ti da platis ili ne ?

 Tata me munuo nogom ispod stola i pokazao ocima da nisam normalan, al ja nisam obracao paznju.

 - Derane, polako. Ja bi ti rado platio al ja nemam para. Znas kako je ovaj seljacki zivot tezak... bla bla bla...

 Bucmasti nije znao da ta njegova prica uopste ne inpresionira i da ne padam na lake fore. Morao sam da upotrebim i zadnju kartu iz rukava. Kao novinar dobijao sam svojevremeno akreditacije za razlicite dogadjaje, medju kojima se nasla i jedna na kojoj je pisalo Izvrsno vece Vojvodine , moja slika i ime.

 - Izvoli legitimaciju, ja sam pomocnik ministra u vladi Vojvodine, necu vise da raspravljam sa tobom, sutra saljem traktor da preore moju njivu, imam kome cu da je izdam, a u ponedeljak saljem moje kolege inspektore da prekontrolisu ovde sta sve ima i kako je to steceno. Tata ustaj polazimo.

 Moj tata je bio u soku. Bled kao krpa ukipio se. Iako sam izigravao drcnog tipa nije mi bilo svejedno, ipak nisam znao ko je budala i sta moze da mi uradi.

 - Derane polako , polako sad cu ja.  Cuo se strah u do tada lisicijem glasu mog sagovornika.

 Za nekoliko trenutaka pojavio se sa ogromnim buntom deviza.

 - Koliko?

- Bicu covek pa cu ti racunati  proslogodisnju cenu puta 1000 kilo…… 300 evra. Rekao sam vrlo poslovno.

 - Sto , dvesta, trista – izbrojao je za tren. Samo jos gospodine mogu’l ja dobit neki ugovor za pare? Postao je krajnje ljubazan.

 - Nema potrebe, ja ne krsim rec. Sad moram da zurim imam sednicu vlade za dva sata. Dovidjenja.

 - Izvini , a one inspektore – trcao je zamnom.

- Ovog puta necu, sledeci pazi.

 Tek kad sam seo u kola shvatio sam ozbiljnost situacije. Kada sam prepricao tetki i kad se tata povratio od soka poceli smo da se smejemo. Nismo ni sami mogli da verujemo da smo uspeli.

 - Svaka cast – rekao je tata. Hajde kada smo vec tu da vidimo u kakvom je stanju zemlja.

- Ma nema potrebe-jednoglasno smo dodali tetka i ja.

 Tata je bio uporan. Skrenuo je sa glavnog puta medju njive. Koliko god smo ga preklinjali da se vrati toliko je on bio uporan da se nastavi. Posle nekoliko stotina metara, kola su nam se zaglavila u blatu.

 - Izlazi napolje krv ti j....m?

- Jok , jok. Ja ti u ovo blato ne idem.

- Pekmezu nikad od tebe nece covek biti.

- Pusti dete na miru, ti si nas ovde doveo, mi ne idemo napolje.- stala je teka u moju odbranu.

- Hmmmmmm j….m li vam sunce zarko isti ste.

 Tata je odlucio da ode do nase njive peske, ja i tetka cekali smo u kolim, grickajuci sendvice koje smo poneli. Nas dvoje smo bili na izletu u sred oranica daleko od civilizacije. Tatu smo videli kako sparta dubokim oranicama levo, desno, gore , dole. Vratio za pola sata a da nije cak uspeo ni da nadje nasu njivu. Posto ovde nije bilo kafana, po kojima se uvek orjentisao, a skoro sve je znao na teritoriji Vojvodine, nije ni cudilo sto se izgubio.

 - I ti si neki, ne zanima te nista , da je tu moj sin mi bi nasli!!!

 Tata je moju sestru uvek zvao sine dok je mene castio epitetima lelemudovic, ludaca mamina maza i sl. Nikada u zivotu mi nije rekao sine, bez obzira kako sta uradio, nikad me nije pohvalio. Moja sestra je bila njegovo dete i sin i cerka i najbolja i sve naj....Nisam bio ljubomoran, mami sam ja b sunce, zlato, sin, dragutn, milutin.....

 - Nemoj tako pa on ti je sin.- moja draga tetka je reagovala.

- On ????? To je mamina.......Izlazi napolje da guras ova kola. – bio je ljut kao ris.

- Ne ne, jok ja. Guraj ti ja cu unutra.

 Nesmem ni da spomenem bogat recnik psovki koje je izgovarao u besu. Imao sam fobiju od guranja kola. Jednom se isto tako zadesilo da smo se zaglavili u blatu. Ja i sestra u novim trenerkama, pastelnih boja bili smo za minut redizajnirani u blatnjave cuperke, ni tetka nije tad bolje prosla,  od tada hvala lepo nikad vise.

 Tata je dao znak da polako dodam gas dok se on nemestio da gurne kola od pozadi.

U tom trenutku tetka mi se nasmesila, namignula sto je bilo odobrenje da mu vratim milo za drago posle dvadeste godina. Stisao sam „lagano“ papucicu gasa do kraja. U retrovizoru umesto tate video sam odraz mocvarnog coveka.

 - Bravo Luka, kuco moja, e neka si – rekla je tetka sa kojom sam prasnuo u smeh.

 Morali smo da se zakljucamo u kolima dok tatu ne prodje ljutnja, a kikotali smo se i kikotali, dok nas stomak nije zaboleo. Tata se pusio od besa.

 Dve godine nakon ovoga tata je izdahnuo na mojim rukama od kancera pankreasa, a da me nikada nije nazvao sinom. Iako razliciti ostavio mi je jedno od najvecih bogatstava –suze. Nikad se nije libio javno da zaplace kada je gubio nekog ko mu je bio drag. Izuzetno muzevan i „ tvrd“ , bio je emotivan i ranjiv kao sto sam i ja. U povratku kuci, bezbroj puta pustio sam  pesmu sa albuma koji je izasao na dan njegove smrti, a koju sam njemu posvetio.

                                                

  

 

 

U noci kada je umirao  , pokusavajuci da pobegnem od njegovih bolnih jauka, naslikao sam sliku, koju nikad necu prodati, a koju sam poslao na kolektivnu izlozbu, znajuci samo ja sta mi i koliko znaci.

                                                                              

            

p.s.

Iako je bio ljubitelj klasicne kuhinje, jelo koje sam mu napravio za jedan rodjendan, dopalo mu se iz prve , pa je cesto trazio da mu njime udovoljim. Bio ja njegov sin ili ne on ce uvek ostati moj tata koji mi i danas nedostaje. Nevidljivi zacin jela ciji vam recept dajem, nedostaje na popisu, to  je onaj najaci – ljubav.

mareziluka

  

SNICLE U SOSU



Potrebno:

2 svinske snicle

300 – 500 gr sampinjona ( jedno pakovanje)

5 – 6  paradajiza

so, biber, vegeta, ulje.

U tiganju na malo ulja ispecite snicle kao sa rostilja. Snicle izvadite a na to ulje dodajte iseckane sampinjone i paradajiz uz deciliter vode.posolite, pobiberute,dodajte vegetu Poklopite i dinstajte na laganoj vatri dok se paradajiz ne pretvori u kasu i sampinjoni ne skuvaju. Pet minuta pre kraja dinstanja u tu smesu vratite snicle da se ugreju u piju mirise isokove ovg preliva.

Prijatno